Из стране штампе прносимо текст објављен у хрватској дневној новини “Јутарњи” под насловом: ” Trojac koji uživa najveće povjerenje vladara Rusije: Međusobno se ne vole, ali to Putinu odgovara”
Жељко Тркањец
Jednodušan je zaključak: samo ruski predsjednik Vladimir Putin zna šta stvarno želi да postigne ukrajinskom krizom. To je ta okrutna sudbina diktatora, uza svu moć i bogatstvo koje uživaju u konačnici su sami.
Boris Jeljcin i kremaljsko vodstvo nekoliko su godina tražili pravog nasljednika. Nije to bio ni Viktor Černomirdin, iako je bio dugovječni premijer, a ni Jevgenij Primakov. Obojica su bila presnažne osobnosti i sukobljene struje u Kremlju nisu se mogle oko njih složiti. Černomirdin je bio preblizu bogatima koji su pod kontrolu stavili ekonomiju. Iako među njima nije postojalo jedinstvo, svi su došli pod termin oligarsi, neki ih zovu liberalnim tehnokratima iako je prvi dio sintagme suspektan. Primakov je bio preblizu bivšem aparatu vlasti. Osoba izuzetne osobnosti što mogu posvjedočiti iz osobnog iskustva. Pregovore je vodio toliko suverenim poznavanjem problematike da su se sugovornici mogli osećati drugorazredno.
Obe struje su se saglasile oko mladog, bledog Putina.
“Sredinom maja ruski predsednik Vladimir Putin objavio je planove radikalne obnove političkoj sastava u zemlji s ciljem centraliziranja vlasti u Kremlju”, pisao je Marshall I. Goldman, harvardski profesor ruske ekonomije 2004. godine u uglednom časopisu Foreign Affairs.
Taj je korak, tumači Goldman, posledica krize u Beslanu gdje su čečenski teroristi pobili školsku decu. Pa je Putin tu tragediju iskoristio kako bi opravdao koncentraciju vlasti potrebom borbe protiv terorizma i konačne pobjede. Zapad ne reagje jer je to doba globalne borbe protiv terorizma. U tom trenutku vlast u Kremlju gotovo u potpunosti preuzima druga struja, siloviki (силовики́), izvedenica reči sila. Samo muškarci, razumljivo.
Oligarsi su imali financijsku moć koju su neki hteli pretvoriti u političku. Siloviki, momci koji dolaze iz Putinovog, primarno KGB-ovskog miljea, istodobno mu nude lojalnost kako bi sačuvali moć. Nije morao dugo razmišljati. Prve je razbucao, što se najbolje vidi u poznatoj slici razgovora s Romanom Abramovičem, oligarhom par excellence, koji je visok, Putin nizak. Zato vlasnik nogometnog kluba Chelsea nastoji sakriti prirodnu prednost sagibajući se u stolcu kako bi mu glava bila niže od Putinove. Pokornost. Na ruku je Putinu u sukobu s oligarsima išlo i raspoloženje javnosti jer je 2004. godine 77% ispitanika tražilo reviziju privatizacije. Pa je tako Putin i s te strane zaradio naklonost javnosti. Koja je voljela i najavu povratka stare sovjetske globalne moći.
Interesantan je položaj ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova koji formalno ne pripada niti jednoj grupi, ali je lojalnošću stekao povlašten položaj u hijerarhiji Putinove samovlade. Ali je na prošlim izborima morao na izborne liste vladajuće Ujedinjene Rusije.
Silovike je Putin pretvorio u maksimalno odane pretorijance koji, po njegovim nalozima, upravljaju zemljom. Istoričar Thomas Gomart je u stručnom radu za Carnegie potvrdio da siloviki nisu strukturirana skupina. “Karakterizira ih intenzivno rivalstvo i visoka razina heterogenosti”, zaključio je. Među njima se posebno isticao Sergej Ivanov koji se 2016. godine povukao. Sin mu se dve godine ranije utopio u Emiratima. Uz njega se često spominjao i Igor Sečin koji je metodama rada stekao nadimak Darth Vader. Danas vodi naftnu kompaniju Rosneft.
Već i površna analiza u prvi plan izbacuje tri imena koja ne puštaju poziciju u najbližem krugu Putinovih savjetnika. Među njima je Sergej Šojgu, ministar obrane kojeg je Putin čak stavio na slike s letovanja u Sibiru. Prema procjenama mnogih i to je bio dokaz da je Šojgu verojatno čovjek od najvećeg Putinovog poverenja . Dovoljno mudar da ne iskače i neprestano pokazuje da je njegova karijera izravno vezana za Putinovu.
Drugi, što ne podrazumieva bilo kakvu hijerarhijsku diferencijaciju, Sergej Nariškin, čelnik je obaveštajne službe, SVR (Служба внешней разведки Российской Федерации), koji je na tom položaju od 2016. godine. Treći član trijumvirata je Nikolaj Patrušev, sekretar Sigurnosnog vieća Rusije i bivši čelnik unutarnje tajne službe, FSB, naslednice sovjetskog KGB-a. Sin Dmitrij je zbrinut u vlasti, ministar poljoprivrede sa završenom akademijom FSB-a, dobro dođe u životopisu..
Trijumviri personificiraju suštinu mehanizma Putinove vlasti, potpuna kontrola nad službama sigurnosti koje jamče ostanak na vlasti. KGB je 1957. godine sačuvao na vlasti Nikitu Hruščova, kad su mu drugovi iz Politbiroa radili o glavi, da bi 1964. godine mirno prepustio da Leonid Brežnjev i ostali smijene Hruščova. Putin je poduzeo sve da se to ne dogodi stavljajući obje tajne službe pod kontrolu.
Trojac ne živi u idiličnom svetu uzajamnog uvažavanja i saradnje nego se nadmeću nastojeći pokazati, svaki ponaosob, kremaljskom caru da je baš on njegov najvjerniji sljedbenik.
Nariškin je ovog meseca zapadne vlade prozvao “pravim diktaturama” otvarajući u Moskvi izložbu “Kršenje ljudskih prava u Ukrajini” i povezujući stanje u toj zemlji s “vremeplovom koji nas vraća u najgore godine Hitlerove okupacije”. Šojgu ukrajinske nacionaliste smatra “neljudima” – ipak je vladar u kolovozu dugim tekstom objavio da ukrajinska nacija ne postoji. Članak je nedavno podijeljen svim ruskim vojnicima. Patrušev otac ne zaostaje, “rusofobnu” ukrajinsku propagandu vidi posljedicom informacijskih operacija Zapada koja korijene vuče iz doba europskih pisara koji su ljubomorno ocrnili Ivana Groznog. “Nije im bilo drago da ruski car ne priznaje njihovo političko i moralno vodstvo”, zaključio je. Ivan Grozni je poznat i po tajnoj policija od koje je strahovala cela zemlja. Nešto kao Staljin, kojeg Putin nasleduje.
Važnu ulogu ima pitanje “moralnog vodstva” jer Putin ideologiju bazira na tvrdom nacionalizmu i uverenju u moralnu nadmoć pravoslavlja i ruskosti nad zapadnom civilizacijom koja iznutra trune. Moralni krah Zapada misao je vodilja koja se poklapa s kineskom tezom o SAD-u, i Zapadu, kao sili u silaznoj putanji dok je Narodna Republika Kina u uzlaznoj. Putin želi vidjeti Rusiju moralno, kad već ne može drukčije, nadmoćnom obema. Zato će Patrušev prošle godine opasnim po ruskost označiti trendove na Zapadu da se otac i majka preimenuju u roditelj jedan i dva. “Žele dati deci pravo biraju pol, a na nekim su mestima došli i do legalizacije venčanja sa životinjama”, zgroženo je pričao Patrušev.
Trijumvirat ipak nema, kako piše Anton Troianovski, dopisnik The New York Timesa iz Moskve, apsolutnu moć. Njihov radikalni konzervativizam donekle ublažava uticaj Mihaila Mišustina, premijera tehnokrata.
No, Putin i trojka neupitno dele aksiom Kremlja: obnovu sfera utjecaja koje moraju pod kontrolu Moskve staviti prostore bivšeg carstva. Ne obnova Sovjetskog Saveza, da referiranje na slavu te države, ali novi imperij kao ideal. Što predstavlja najveću zabrinutost za daljnji razvoj krize oko Ukrajine jer, kako je 1994. godine napisao Zbigniew Brzezinski, Rusija bez Ukrajine nije carstvo.
Kako to već biva u diktaturama, politika kontrolira sve sfere društvenog života pa će Patrušev biti predsjednik Ruskog odbojkaškog saveza, Nariškin nadzire rad Ruskog povijesnog društva, a Šojgu je predsjednik Ruskog geografskog saveza.
Putin nije naivan pa da svu vlast osloni na samo jedan izvor moći. Nužna je dijalektika, postojanje barem dviju struja koje će jedna drugo držati na oku, što onda vladaru daje mogućnost da uspostavlja balans i tako potvrđuje ultimativnu, čak i vrhunaravnu moć. Svi carevi, diktatori i slična menažerija silno žele obogotvorenje. Novi su oligarsi, braća Arkadij i Boris Rotenberg. Preciznija se lista može naći na popisu ljudi pod evropskim i američkim sankcijama.
I na kraju, još jednom, sve strateške odluke donosi Putin sam. S idejom da postane najveći ruski vladar u istoriji. Bez obzira na silovike, oligarhe i tehnokrate, pa i Lavrova. To je trenutno najveći problem za Zapad i nepoznanica oko koje se najviše promišlja. Šta je Putinu na pameti? Pitanje ne za milijon dolara nego za mir u Evropi.